Najveća devastacija prostora u povijesti Hrvatske (1. dio): Kako smo došli do modela „kvadrata“ umjesto kvalitete?
- Foto: egradnja
„Nijedan rat, potres ili požar nije devastirao Hrvatsku ovako kako to čini današnja gradnja. Preplavljeni smo lošim projektima i jeftinim investicijama od kojih se, ako ih na vrijeme ne zaustavimo, hrvatski prostor više nikada neće oporaviti.“
Još nije kasno za promjenu smjera, pošto imamo još puno toga za uništiti!
U otvorenom razgovoru za egradnju, arhitekt Viktor Vrečko bez zadrške analizira stanje u građevinskoj industriji Hrvatske, slikovito ga opisujući kao „Concorde kojim upravljaju traktoristi“.
„Blagoslovljeni smo jednim od najljepših prostora u Europi, sa 6.000 kilometara koncentrirane ljepote otoka, koju nema nitko u okruženju, a mi trenutačno lutamo u džungli neodgovornosti, ne slušamo struku i uništavamo ovu prekrasnu državu. Naša je odgovornost i obveza da svjesno, a ne po inerciji jeftine gradnje, oblikujemo i sačuvamo naš prostor.“
Od uloge promatrača do glasa struke
Viktore, u Zadru ste već 12 godina, zašto nam se po ovom pitanju obraćate baš sada, a ne ranijih godina?
Kad sam se prije 12 godina preselio iz Londona u Zadar i pokrenuo ured, svjesno sam zauzeo poziciju promatrača. Nisam želio upasti u tipičan gastarbajterski obrazac u kojem se uspoređuje „kod nas u Njemačkoj“, već sam najprije htio razumjeti kako ovdje sustav funkcionira.
Danas se smatram punopravnim članom ove sredine. U međuvremenu sam detaljno upoznao kontekst, praksu i sustav te osjećam profesionalnu odgovornost i potrebu govoriti o posljedicama lošeg upravljanja koje vidim u prostoru.
Iako se osobno, s trenutačnim projektima, osjećam jako dobro u Zadru, javlja mi se snažna potreba i želja za zaokretom stručne i šire javnosti prema kvalitetnim projektima.
Ako dopustimo da se trenutačni trendovi nastave, mi riskiramo potpuni gubitak kvalitetne arhitekture i privlačnosti prostora u našem okruženju.
Poslovni model “kvadrata” umjesto kvalitete moramo čim prije napustiti!
Koji je Vaš konkretan prijedlog? Odakle krenuti ako želimo mijenjati stvari? Kako zaustaviti lošu gradnju?
Potrebno je redefinirati uloge pet ključnih aktera bez kojih nema kvalitetnih prostora.
1. Struka
Moramo početi od struke. Temeljni preduvjet za podizanje kvalitete izgrađenog prostora u Hrvatskoj je redefiniranje njezine uloge. Struka mora, najprije kroz Hrvatsku komoru arhitekata, postati pravno relevantan i obvezujući čimbenik u procesima odlučivanja.
Bez stvarnog autoriteta struke nema ni kvalitetne gradnje ni kvalitetnih prostornih planova, kao što je to slučaj u zemljama Europske unije.
2. Investitori
Naš je problem izostanak svijesti o općem dobru. Kod nas još uvijek prevladava mentalitet „svatko za sebe“, a bez temeljne promjene takvog pristupa teško možemo govoriti o dugoročno kvalitetnom prostoru i razvoju društva.
Potrebno je otkriti model kvalitete umjesto modela kvadrata. Kupci i investitori trebaju shvatiti kako je kvalitetna arhitektura dodatna vrijednost. Pogrešno je misliti da je samo pozicija ta koja prodaje, mnogo je važnija arhitektura koja generira dugoročno zadovoljstvo korisnika.
3. Administracija
Učinkovita i odgovorna administracija je ključna. Upravni odjeli moraju biti stručno osposobljeni i dosljedni u primjeni propisa, kako bi sustav izdavanja dozvola postao kvalitativan, a ne tek formalan proces.
Kako bi se eliminirale improvizacije i osigurao standard kvalitete, u gradnji nam treba jasna, dosljedna i provediva regulativa.
4. Izvođači
Zaokret prema modelu kvalitete također podrazumijeva odgovorno i profesionalno izvođenje radova.
Smatram da izvođači moraju snositi odgovornost za tehnički manjkavu izvedbu i produljenje rokova i to kroz sustav jasnih sankcija, od negativnog bodovanja do mogućeg oduzimanja licence, uz učinkovite i brze sudske postupke i primjenu modela brze naplate kazni.
5. Kupac
Kako je moguće da ljudi bez problema plate visoke iznose za kvalitetan automobil, a kad se radi o prostoru u kojem provode 80 % svog vremena, često niti ne provjeravaju što kupuju?
Nije najveći problem što se grade loše zgrade, problem je što se one bez problema prodaju.
Zaključak:
Posljedice loše arhitekture ne snosi investitor, on projekt proda i odlazi. Lošu arhitekturu trpe građani koji će sljedećih pedeset ili sto godina nastaviti živjeti u prostoru narušene kvalitete.
Kockaste kuće su posljedica pomanjkanja administrativnog poticanja razvoja kvalitetnih vanjskih prostora
Koji je po Vama najveći nedostatak naših administrativnih tijela, tj. odjela za izdavanje dozvola?
Najveći problem je netransparentnost sustava.
Kada usporedivi projekti dobivaju dozvole u potpuno različitim rokovima i bez jasnog obrazloženja, stvara se dojam da pravila nisu jednaka za sve! Takav sustav obeshrabruje kvalitetne investitore i projektante te narušava povjerenje u institucije.
Ključan je i problem korupcije u administraciji.
Pojedini projektanti dobivaju dozvole za dva do tri mjeseca s lošim projektima, dok drugi čekaju i do dvije, tri godine, što dovodi do neravnomjernog tržišta. Prilikom odabira projektanta investitori više ne gledaju kako dobiti najbolje projektno rješenje, već kako i s kim će najbrže ishoditi dozvolu.
Ovako postavljena pravila upućuju na neravnopravnost sustava, u kojem su neki projektanti povlašteni, a prema nekima se ide do sabotaže.
Vjerujem da bi se problem dobrim dijelom riješio kad bi se izvršavale redovne revizije Ministarstva. Jednostavno je uočiti koji referent je učinkovitiji od drugih i koji investitori dobivaju dozvole brže od drugih.
Zašto, primjerice, uredi u Slavoniji ne bi putem eDozvole obrađivali predmete iz Dalmacije? S tim bi se jednostavnim potezom moglo ući u trag korupciji i iznenađuje me što resorno ministarstvo ne provodi takve mjere.
Sustav nam duguje objašnjenje!
Spominjete dvostruke kriterije administrativnog osoblja. Kakvo je Vaše osobno iskustvo s referentima i dobivanjem dozvola?
U ovom su nam trenutku, nakon tri godine čekanja, odbijeni predmeti (projekti predani za građevinsku dozvolu), zbog pogrešnog tumačenja regulative od strane referenta. Pisali smo žalbu u Ministarstvo te je prvotna odluka referenta odbačena. Pritom je najveći problem izostanak odgovornosti.
Nitko ne snosi posljedice za pogrešno odbijene predmete, dok investitori i projektanti gube vrijeme, novac i energiju.
Zamislite da je vozač pijan, ima neprijavljen automobil i vozi prebrzo, naiđe na policajca koji mu je prijatelj, i on ga pušta kući. Dolazi drugi koji ima tehnički prijavljen automobil, ti mu naplatiš kaznu za opremu za prvu pomoć.
Ako dva projektanta predaju usporedive projekte, jedan dobiva dozvolu za tri mjeseca, a drugi za dvije godine, sustav mora objasniti razliku! Jedan od najvećih problema je što smo kao društvo prihvatili takav nered i normalizirali rečenicu: „Tako je to kod nas.“ Mislim da je upravo taj stav dubinski pogrešan.
Administracija mora biti stručna, odgovorna i učinkovita jer bez nje nema niti kvalitetnog razvoja prostora. Pritom pravila moraju biti za sve jednaka, no neke kaste dobivaju dozvole brže od drugih. S ogromnim negativnim posljedicama za prostor.
Posljedice toga su i tzv. kockice?
Tako je. Današnje „kockaste kuće” nisu rezultat nedostatka kreativnosti arhitekata. One su često posljedica regulative koja ne potiče kvalitetne vanjske prostore, natkrivene terase i fleksibilnija arhitektonska rješenja. Drugim riječima:
propisi nagrađuju „kvadrate” a ne kvalitetu prostora, a rezultat je uniformna arhitektura!
Rasprava o devastaciji prostora obično se svodi na prostorne planove. Po Vama je i to promašeno, zašto?
Prostorni planovi nisu glavni niti jedini uzrok loše gradnje. Loš projekt ne znači nužno da je problem u gustoći izgrađenosti. Primjerice, zadarski poluotok ima gustoću 1:1 i kvalitetan je prostor, baš kao i Venecija ili dijelovi New Yorka, gdje je parcela u potpunosti izgrađena, ali to samo po sebi nije problem. Ključno je pitanje kvalitete arhitekture i načina na koji prostor funkcionira.
Prostorni planovi kod nas često jesu manjkavi i puni nedorečenosti. Po mojem mišljenju, ne potiču kvalitetne arhitektonske intervencije, primjerice, u smislu terasa i natkrivenih vanjskih prostora, zbog čega završavamo s uniformnim „kockicama“ i minimalnim otvorima. S druge strane, zabrinjava i trend pojedinih općina koje pod izlikom autohtonosti nameću isključivo gradnju s kosim krovovima i zabranjuju ravne krovove. Smatram da je to stručno i akademski pogrešan smjer.
Arhitektura mora biti suvremena i progresivna, ali istovremeno kvalitetna i odgovorna prema prostoru. Upravo zato problem nije samo u prostornim planovima, već mnogo dublje u formalno-pravnom sustavu.
Kakve investitore privlačimo trenutačnim regulativama, a kakve priželjkujemo?
Trenutačno privlačimo pogrešan tip investitora. Mi smo „meka” za one koji prostor promatraju isključivo kroz brzu zaradu i minimalan trošak.
Naravno, postoje investitori koji znaju graditi kvalitetno i odgovorno prema prostoru, ali i dalje prevladavaju needucirani investitori vođeni logikom što više „kvadrata” i što jeftinije izvedbe samo za svoj džep.
Investitor nije protivnik kvalitetne arhitekture.
Problem je što tržište još uvijek dovoljno ne nagrađuje kvalitetu. Nagrađuje brzinu i broj prodanih kvadrata.
Međutim, iskustva brojnih europski gradova dokazuju da kvalitetna arhitektura dugoročno povećava vrijednost nekretnine, ubrzava prodaju i stvara reputaciju investitora. Drugim riječima: kvaliteta nije trošak, već investicija.
Kako navesti investitore prema donošenju odluka koje će rezultirati boljom uklopljenošću arhitekture u prostor?
Bilo bi dobro da se uvede nekakav oblik licence za investitore kako bi ih se senzibiliziralo prema prostoru i educiralo tako da, prije ikakvog projekta, najprije steknu osnovna znanja o arhitekturi, poslovanju, kontekstu, povijesti i umjetnosti te se upoznaju s osnovnim terminima u gradnji.
Kvalitetna arhitektura, promišljen urbanizam i odgovorna gradnja stvaraju veću vrijednost prostora, a samim time i veću tržišnu vrijednost nekretnina.
Kvalitetu ne definiraju zlatne pipe!
Kako bi trebao izgledati današnji model kvalitete, uzimajući posebno u obzir činjenicu da stambeni fond iz 60-ih, 70-ih i 80-ih nerijetko i danas služi kao primjer kvalitetne gradnje i dobro osmišljenih tlocrta?
Model kvalitete ne bi smio biti rezerviran samo za luksuzne projekte, već bi trebao podizati standard svih projekata, bez obzira na cjenovni rang. Zbog toga je važno prvenstveno projektirati za domaće ljude i njihove stvarne potrebe. Tehnološki jednostavniji i financijski pristupačniji projekti mogu biti arhitektonski sofisticirani i kvalitetni, primjerice kroz dobro promišljene tlocrte, funkcionalnost i odnos prema prostoru.
Najveći izazov u Hrvatskoj je što jedna prosječna obitelj sebi više ne može priuštiti stan. Primjerice, u Britaniji su investitori obvezni napraviti oko 20 - 30 % stanova koji su priuštivi ljudima iz najnužnijih djelatnosti poput policije, učitelja i slično. Takav bi model vrijedilo primijeniti i kod nas.
Kao što ste spomenuli, brojni su stambeni projekti iz 60-ih,70-ih i 80-ih godina imali izvanredna tlocrtna rješenja i, po mojem mišljenju, predstavljali su vrhunac stambene arhitekture tog doba, ne samo lokalno, već i globalno. Upravo to dokazuje da kvaliteta ne proizlazi nužno iz luksuza ili skupih materijala, već iz promišljenog arhitektonskog i građevinskog pristupa.
Na nama arhitektima je da radimo stručno i odgovorno te da investitore potaknemo da uzmu u obzir kvalitetu prostora, a ne isključivo kvadrate i završne materijale. Kvaliteta se neće definirati „zlatnim pipama“, već načinom života koji prostor omogućuje. Dobra terasa, kvalitetan tlocrt ili promišljen odnos unutarnjeg i vanjskog prostora, projektu daju daleko veću vrijednost od skupih detalja.
Pitanje je zašto građani ne traže kvalitetu?
Ovo je možda i najvažnije pitanje u ovom razgovoru!
Steve Jobs je jednom kazao: „Ljudi ne znaju što žele dok im to ne pokažeš.” Zatim je proizveo iPhone.
Odakle krenuti u novom, pametnijem smjeru?
Ne zagovaram zabrane niti povratak u prošlost. Hrvatska treba graditi više, ali prije svega bolje.
Imamo znanje, imamo arhitekte, imamo investitore koji žele kvalitetu. Imamo jedan od najvrjednijih prostora u Europi. Nedostaje nam zajednička odluka da kvaliteta ponovno postane važnija od kvadrata. Ako u tome ustrajemo i to uspijemo, za 10 ili 20 godina ćemo moći reći da smo mi generacija koja je zaustavila devastaciju prostora, a ne ona koja ju je dovršila.
Drugi dio intervjua Najveća devastacija prostora u povijesti Hrvatske: Struku se mora uključiti u odluke! čitajte na egradnji 20. rujna
