Viktor Vrečko, Najveća devastacija prostora Hrvatske (2. dio): Struku se mora uključiti u odluke!
- Foto: egradnja
Nastavak intervjua s arhitektom Viktorom Vrečkom na temu najveće devastacije hrvatskog prostora u povijesti, uzrokovane lošim projektima i jeftinom gradnjom.
Kriterij ulagača je u isključivom podizanju vrijednosti vlastitog novca
Kazali ste kako je jedan investitor, s kojim ste bili u prilici surađivati, svjesno odlučio izgraditi dvije, a ne pet zgrada – koliko ih je moglo stati na zemljištu. Iz vašeg iskustva, koliko su investitori spremni platiti kvalitetu?
Često svjedočimo paradoksu u kojem će investitor bez problema izdvojiti ozbiljan novac za automobil, ali će istovremeno pokušati maksimalno uštedjeti na arhitektonskom projektu koji definira kvalitetu nekretnine.
U svom radu inzistiram na arhitektonskoj kvaliteti i ako je klijent nije spreman platiti, onda on nije pravi partner za nas, slobodno može ići dalje.
Konkretno, došao nam je strani investitor, sofisticirani stariji gospodin iz zemalja EU, koji je planirao graditi 160 stanova u Zadru. Na našu smo ponudu, koja je odražavala razinu kvalitete koju smatramo nužnom, dobili odgovor tržišta - odabrao je ured čija je cijena bila četiri puta niža. Iako je i sam bio svjestan da se za takav iznos ne može dobiti kvalitetna projektna dokumentacija, odabrao je jeftiniji arhitektonski projekt. Nisam imao problem s tim što je on odabrao jeftinije, meni je žao što će on iza sebe ostaviti nered u prostoru, štetu kakvu u svojoj matičnoj zemlji ne bi nikada počinio.
Problem je u sljedećem: investitor koji u Hrvatsku dođe s koferom novca, gradi što jeftinije, proda svoj nered i ode iz zemlje s tri kofera novca više, a nama za vijeke vjekova ostavi katastrofalnu situaciju sa svojim lošim projektom.
Što je po Vama nužno promijeniti kako bismo zaustavili poplavu najjeftinijih ponuda, a time i nekvalitetnih rješenja? Kako ćemo konkretno podizati kvalitetu projektiranja?
Kroz uvođenje ujedinjenog cjenika arhitektonskih usluga po uzoru na njemački model HOAI. To je tzv. Honorarordnung für Architekten und Ingenieure, u prijevodu Pravilnik/uredba o honorarima za arhitekte i inženjere.
Taj je sustav u Njemačkoj godinama funkcionirao kao zakonski okvir koji je definirao minimalne i maksimalne okvire cijena projektiranja, čime se osiguravala financijska stabilnost struke i kvaliteta projektne dokumentacije kroz sve faze projekta.
Osim što je održavao razinu kvalitete, takav model je i značajno smanjivao prostor za nelojalnu konkurenciju. Vrijednost projekta bila je poznata, a honorari su se određivali prema jasno utvrđenim parametrima, što je stvaralo transparentniji sustav i štitilo struku, ali i osiguralo kvalitetnu projektnu dokumentaciju.
U praksi to znači da bi investitor unaprijed znao koliki dio ulaganja mora izdvojiti za kvalitetno projektiranje, dok bi arhitekt imao osigurane uvjete za odgovoran i cjelovit rad.
Smatram da je upravo nedostatak takvog sustava jedan od razloga današnjeg pritiska na najnižu cijenu, koji direktno vodi u pad kvalitete.
Iako takav model u Hrvatskoj ne postoji, osobno se već godinama vodim tim principom u vlastitom radu jer smatram da se tako može osigurati razina kvalitete koju struka i prostor zaslužuju.
Za dobro projektno rješenje potrebno je „kupiti vrijeme“ – omogućiti procesu da se razvije
Na temelju čega bi tada investitori birali s kime će surađivati?
Prvenstveno na temelju kvalitete, iskustva i reference arhitektonskog ureda, a ne cijene jer bi financijski okvir projektiranja bio unaprijed definiran i jednak za sve.
Zamislite situaciju u kojoj investitor dolazi s namjerom graditi 200 stanova, a sve ponude su u istom cjenovnom rasponu. U takvom okruženju logičan kriterij izbora postaje arhitektonska kvaliteta, pristup prostoru i reputacija ureda, a ne kriterij najniže cijene.
U takvim uvjetima svi bi bili na dobitku. Arhitekti bi osigurali adekvatno plaćen rad i dovoljno vremena za razvoj kvalitetnog rješenja u kojem se može doći do promišljenog i zrelog koncepta. Investitor bi zauzvrat dobio projekt koji ne degradira prostor, već ga unapređuje i dugoročno mu povećava vrijednost i profit.
Ključna stvar koju investitori moraju razumjeti jest da se kvaliteta ne može proizvesti u kratkom roku niti pod pritiskom minimalnih troškova projektne dokumentacije. Za dobro rješenje potrebno je „kupiti vrijeme“ – omogućiti procesu da se razvije, jer upravo u tom vremenu nastaje arhitektura koja ima stvarnu vrijednost.
Što se događa s kvalitetom projekata u Njemačkoj otkako su ukinuli HOAI?
Tržište se u većoj mjeri liberaliziralo, što je u praksi dovelo do jačeg pritiska na cijenu i veće osjetljivosti na najjeftinije ponude. Time je dio procesa odlučivanja prešao s kvalitete na ekonomsku logiku, osobito u segmentu standardne i manje zahtjevne gradnje. U tom kontekstu često se događa da se odluke donose po inerciji najniže cijene, što može utjecati na prosječnu razinu kvalitete u određenim segmentima tržišta.
Ipak, važno je naglasiti da Njemačka i dalje ima snažan sustav regulacije, razvijenu struku i visoke standarde u velikom dijelu javne i kompleksne gradnje pa se učinci ne mogu promatrati jednoznačno.
Iskustva iz prakse pokazuju i jasnu razliku između visoko razvijenih tržišta poput Švicarske, gdje investitori imaju izraženu svijest o vrijednosti arhitekture i aktivno traže kvalitetna rješenja, te tržišta gdje dominira logika minimalnog troška. Kada govorimo, primjerice, o Kopenhagenu i drugim primjerima kvalitetnog urbanizma i suživota, u njihovoj je osnovi zajednica — građani razmišljaju o zajednici, arhitekti projektiraju za zajednicu.
U potonjem slučaju, posljedica je često pad kvalitete projektiranja i izvedbe jer se proces svodi na brzo i jeftino rješenje umjesto na promišljeni arhitektonski rad.
U tom smislu, ključni problem ne leži samo u regulativi, već i u razini svijesti investitora i društvenom razumijevanju vrijednosti arhitekture kao dugoročne investicije, a ne kratkoročnog troška.
Provizije u gradnji? Žalosno je da arhitekti žive od takvog "kokošarenja"
Ono o čemu svi šute, a nerijetko time osiguravaju dio zarade, su provizije u gradnji. Što nam to govori o integritetu projektanta i konačnoj kvaliteti gradnje?
Provizije u gradnji su tema o kojoj se u struci nerado govori, a znamo da predstavljaju ozbiljan problem. U praksi se ponekad događa da arhitekti i inženjeri, uz svoj osnovni posao projektiranja, imaju i dodatne financijske dogovore s tvrtkama koje sudjeluju u gradnji ili isporuci materijala. Kod domaćih tvrtki to često ide neformalno, dok se kod stranih pojavljuje kroz različite „savjetničke“ ugovore.
Ako tako funkcionirate, vi više niste arhitekt jer počinjete donositi odluke temeljem toga od koga dobivate tri posto, a od koga pet posto. Stavit ćete u projekt nešto što je apsolutno bezveze, čak na štetu investitora i projekta, samo zato što ćete dobiti određen postotak provizije.
Žalosno je da arhitekti žive od takvog „kokošarenja”. Naše ministarstvo i pravosuđe trebaju pod hitno stati na kraj toj neprihvatljivoj praksi! U sustavima u kojima sam radio takve prakse su iznimno rijetke i predstavljale bi ozbiljno kršenje profesionalne etike!!
Kako bi se takva praksa mogla zaustaviti?
Rješenje vidim prije svega u adekvatnom i transparentnom vrednovanju arhitektonskog rada.
Kada je projektiranje korektno i jasno plaćeno, u skladu s njegovom vrijednošću i odgovornošću koju nosi, tada se smanjuje potreba za bilo kakvim dodatnim, neformalnim oblicima financiranja.
Zbog toga je iznimno važno uvesti ujedinjeni cjenik po uzoru na HOAI koji smo ranije spomenuli. Istodobno je ključno jačati transparentnost izrade projektne dokumentacije, profesionalne standarde i nadzor kako bi se osiguralo da odluke u gradnji budu isključivo stručne, a ne motivirane „sitnim“ interesima provizija u projektiranju i izvođenju radova.
Nedefinirani cjenik arhitektonskih usluga je temelj neuredne projektne dokumentacije i loše razrade arhitektonskih projekata.
Kako se to vani kontrolira?
Vani se to uopće ne radi. Nema šanse da jedan arhitekt uzme proviziju, niti bi matičnim tvrtkama uopće palo na pamet da mu je ponude. To je korupcija na kvadrat, netransparentno tržište. To nije samo pitanje etike, već ozbiljan sukob interesa.
Najskuplja greška u gradnji su manjkavi projekti i loše izvedbe!
U lancu gradnje, kolika je odgovornost izvođača za ovu situaciju?
Velika, a o tome gotovo nitko ne govori.
Najskuplja greška u gradnji gotovo nikada nije dobro plaćena arhitektura. Najskuplji su manjkavi projekti i loše izvedbe.
Konkretni primjeri s gradilišta pokazuju koliko posljedice loše izvedbe mogu biti ozbiljne, od posljedica pogrešno izvedene izolacije do dugotrajnih tehničkih problema. U takvim slučajevima često se događa da se odgovornost razvlači ili relativizira, umjesto da se jasno utvrdi i sanira u razumnom roku.
U uređenijim sustavima takve bi se situacije rješavale brzo, kroz jasne mehanizme kontrole kvalitete, ugovornih kazni i sustava odgovornosti izvođača. Kod nas, međutim, ti mehanizmi ili nisu dovoljno razvijeni, ili se nedosljedno primjenjuju pa se problemi često prebacuju na investitora ili projektanta.
Dodatni problem je i tržišna logika „što jednostavnije, to bolje“, gdje se kvaliteta nerijetko podređuje brzini izvedbe i cijeni.
To dugoročno utječe i na arhitekturu jer investitori, suočeni s takvom praksom na gradilištu, često odustaju od kompleksnijih i kvalitetnijih rješenja.
Jeste li već doživjeli ovakvo iskustvo?
Imamo investitora koji je izveo dva kvalitetna projekta, onaj treći bit će „jeftinjača”. Zašto? Smatra da Hrvatska nije tržište za sofisticirane i arhitektonski posložene projekte.
Shvatio je da se izvođač ovdje ne trudi, a kad mu daš „žbukaru“, odradit će je bez problema.
Na kraju, to stvara začarani krug u kojem svi akteri - izvođači, investitori i struka - djeluju u sustavu koji ne nagrađuje kvalitetu, već minimizira otpor.
Nadzor nije pečat! Nadzor je jamac kvalitete!
Nije li nadzor taj koji bi trebao osigurati da izvođač radi po projektu, odnosno da je sve tehnički izvedeno prema propisima struke?
To je osnovna uloga nadzora i u praksi bi to trebao biti jedan od ključnih mehanizama kontrole kvalitete na gradilištu. Problem nastaje kada se ta uloga ne obavlja u punom opsegu.
Postoje situacije u kojima nadzor nije dovoljno prisutan na gradilištu ili se njegova uloga svodi na formalno potpisivanje dokumentacije, što dugoročno narušava sustav odgovornosti.
U uređenijem sustavu takvo ponašanje ne bi bilo prihvatljivo i postojali bi jasni mehanizmi kontrole i sankcioniranja. Savjestan i angažiran nadzor tada bi bio pravilo, a ne iznimka, i upravo bi on nosio ključnu ulogu u osiguravanju kvalitete gradnje.
Važno je stvoriti sustav u kojem se odgovoran rad prepoznaje i potiče, a ne stavlja u nepovoljan položaj u odnosu na formalno ispunjavanje minimalnih obveza.
Vi danas jako teško možete naći nadzor koji će se ozbiljno posvetiti projektu. Poznajem neke nadzore koji svoj posao „obavljaju” u kafiću, a ne na gradilištu. Jedan nadzor, ako uzme dva, tri projekta koja zbilja nadzire, možda čak i vodi kao voditelj, može zaraditi solidan novac, samo se kod nas više isplati kad uzmete 10 poslova, hodate okolo, pečatirate i uzimate novac, a da konstruktivno uopće ne radite na tim projektima.
Onaj nadzor koji savjesno radi svoj posao i posvećen je gradilištu ispada budala. Zašto? Zato jer nema sustava kažnjavanja! Mi ne možemo biti društvo koje će kažnjavati radišne ljude tako što nagrađuje nerad i lopovluk! I ova situacija je rezultat nedefiniranog cjenika. Nadzor se mora adekvatno i ozbiljno platiti kako bi mogao izvršiti kvalitetnu i ozbiljnu uslugu.
Odgovornost prema prostoru mora postojati na svim razinama, uključujući i onu arhitektonsku
Koliko još imamo vremena za reagiranje, prije no što se u naš prostor preslikaju scenariji iz Španjolske, Portugala...?
Imamo još prostora za reakciju, ali on se ubrzano smanjuje.
Posljedice odluka koje donosimo danas vidjet će se u narednih tri do pet godina u prostoru i u tom smislu još uvijek možemo preokrenuti smjer ako se sustav ozbiljno postavi.
Ne moramo tražiti daleke primjere od kojih trebamo učiti, a ne ponavljati njihove pogreške. Dovoljno je pogledati što se događa u Crnoj Gori i Albaniji, gdje je intenzivna, nekontrolirana izgradnja dovela do značajne degradacije prostora i obale.
Ključno je i pitanje profesionalne odgovornosti arhitekta prema prostoru.
Arhitekt mora projektirati u interesu kvalitete prostora, a ne pod pritiskom investicijskih zahtjeva koji vode prema maksimalizaciji volumena bez obzira na posljedice. Primjeri prekomjerno velikih i nefunkcionalnih stambenih zgrada pokazuju koliko takav pristup može dugoročno narušiti urbani kontekst.
Tko je odgovoran?
Ako tražimo odgovornost investitora, izvođača i administracije, tada arhitekti moraju nositi jednaku razinu odgovornosti.
Struka može zahtijevati veći autoritet samo ako prihvati veću odgovornost.
U tom smislu, važno je otvoriti pitanje odgovornosti struke. Ja sam za to da i mi arhitekti snosimo odgovornost, neka nam se uzmu licence ako smo loši.
Ako želimo ozbiljan sustav, onda odgovornost mora postojati na svim razinama, uključujući i mogućnost sankcioniranja kada se odstupa od profesionalnih standarda. Samo tako možemo graditi sustav koji štiti prostor i javni interes.
Ne zaboravimo i odgovornost administracije jer bez nje, kako ste već istaknuli, nema niti kvalitetnog razvoja prostora.
Administraciji je potrebna dubinska i temeljita reforma sustava. eDozvola zvuči "fancy", no u suštini, sadržajno ništa nije olakšano. Nažalost, još uvijek se vodimo zastarjelom logikom koja proizlazi iz komunističke Jugoslavije - lažna sigurnost se traži u pečatu!
Postupak ishođenja građevinske dozvole je prereguliran; administracija i papirologija su postali svrha sama sebi, referent je postao najvažniji u procesu, a trebao bi imati sporednu ulogu.
U zemljama EU uobičajeno je za stambenu zgradu predati jednu A4 Mapu za građevinsku dozvolu. Kod nas su to tone papira koje nitko ne čita, ali se onda u šumi svega ipak nađe "pečat" koji nedostaje?! "Kako to", što bi rekao Vojko V. Odakle nam kao narodu tolika opsjednutost s administracijom i pečatima!? U svim drugim stvarima smo inače puno opušteniji.
Fokus je pritom na nepotrebnoj papirologiji umjesto na kvalitetnoj arhitekturi! "Mašili smo čitav fudbal", reklo bi se. Sve bi to čak i bilo prihvatljivo da je rezultat dobra arhitektura, no kod nas je dijametralno suprotno – konačni rezultat je loš i upravo zbog toga zahtijeva hitnu promjenu sustava ishođenja građevinske dozvole.
Poziv Ministarstvu da struku stavi na prvo mjesto
Na struci je i odgovornost da progovara o svemu ovome, no slušali li je itko?
Tko će drugi progovarati ako neće struka, samo, netko je s druge strane mora slušati.
Ako struka daje smjernice, a one nemaju stvarni utjecaj na regulativu i praksu, tada se gubi energija i smisao dijaloga.
Hrvatska komora arhitekata u tom smislu radi dobar i odgovoran posao u okviru svojih ovlasti i mogućnosti, ali njezin utjecaj u praksi često nije razmjeran ulozi koju bi trebala imati u sustavu odlučivanja o prostoru. U Njemačkoj i Velikoj Britaniji, zemljama u kojima sam imao prilike živjeti i raditi, strukovne komore (u slučaju Britanije nema komore, već postoji udruženje arhitekata ARB) su važan partner u oblikovanju regulative i standarda. Kod nas taj odnos još uvijek nije dovoljno razvijen i upravo tu postoji prostor za sustavnu promjenu.
Pozivam Ministarstvo da stavi struku na prvo mjesto. Ovo je veće od bilo kakvog političkog aspekta ili nečije političke podobnosti.
Ako želimo spriječiti lavinu loših projekata, Ministarstvo mora sjesti za stol s Hrvatskom komorom arhitekata i predstavnicima struke iz vodećih arhitektonskih ureda, poslušati njihova mišljenja i prijedloge te zajednički donijeti nužne mjere. Ovakav okrugli stol struke i države ključna je stvar koja se pod hitno mora dogoditi kako bi se stvari što prije počele menjati.
Hrvatska još uvijek ima jedan od najvrjednijih prostora u Europi. Upravo zato još uvijek imamo priliku promijeniti smjer. I nije pitanje možemo li graditi bolje, već imamo li volje da kvalitetu stavimo ispred kvadrata? Imamo li hrabrosti donijeti odluke koje će kvalitetu staviti ispred kratkoročnog profita? Ako to učinimo danas, buduće generacije će pamtiti kako smo očuvali naš prostor.
