Off grid život izgleda bajno - dok ne ostaneš bez vode
- Foto: Privatna arhiva
Prije nego što ću se preseliti na selo, opsesivno sam gledala dokumentarne serijale o ljudima koji žive izoliranim životom, poput onih BBC-jeva novinara i slavnog britanskog avanturista Bena Foglea. U njegovom serijalu „Ljudi od divljine” 90 posto intervjuiranih živjelo je off grid životom, a kako smo se u tom trenutku taman prebacili na euro, nakon čega su cijene počele drastično rasti, zaključila sam da je život bez režija jedini način da preživimo.
„Svašta, umjesto da svi prodaju stanove po gradovima, kupe si kuću na selu, nabave par solara i najobičniji tank za kišnicu, ljudi plaćaju režije”, mislila sam tada uvjerena da sam pokupila svu pamet svijeta. Danas, tri godine nakon što sam se preselila na selo, shvaćam koliko sam naivna bila.
Ništa nije besplatno, struja i voda pogotovo
Kao prvo i osnovno, ništa na svijetu nije besplatno, osim možda onih trenutaka tijekom kojih mi srne prolaze kroz dvorište dok ispijam čaj. Kao drugo, off grid život ne samo da nije besplatan, već je i vrlo skup.
Do trenutka kada je trebalo ugraditi solare na jednu od tri kućice na mom imanju, već sam ostala bez novaca, između ostalog zato što sam za sustav za vodu dala više od 10.000 eura.
Tank za kišnicu bio je oko 1.500 eura. Hidropak, odnosno pumpa koja vuče vodu iz tanka i vodi ju kroz kuću bila je oko 3.000 eura. Izgradnja kućice za hidropak koštala je 3.500 eura, dok sam oko 2.000 eura platila vodoinstalatera. Trebalo je platiti i bager koji je kopao rupu za tank od 5.000 L, a na kraju je trebalo kupiti i pročišćivače za vodu kako bih ju mogla sigurno koristiti i piti. Na njih sam još najmanje potrošila – za veliki pročišćivač koji čisti vodu kako bih se s njom mogla tuširati, kuhati i slično i za onaj manji koji mi omogućava pitku vodu, dala sam sve skupa manje od 1.000 eura.
„Kad sam prvi put stala ispod tuša - zaplakala sam”
Lekciju s vodom nisam skupo platila samo u smislu financija, već i u obliku iskustva koje me duboko transformiralo, ali koje više nikad ne želim ponoviti. Iako sam bila svjesna u što se upuštam i odlučno sam kupila imanje bez vode, naivna kakva sam bila, nisam računala na to da će se radovi na imanju ekstremno odužiti i da će tank za kišnicu biti stavljen u uporabu skoro dvije godine nakon mog dolaska.
Naime, kada sam tek doselila na selo nisam poznavala nikoga pa tako ni domaće majstore. Oni zagrebački su me pak uvjeravali da se nalazim na teško dostupnom području iako sam imanje kupila na selu u blizini Svetog Ivana Zeline koji se od Zagreba nalazi svega pola sata vožnje i sasvim je lijepo prometno povezan s ostatkom svijeta i mogućnostima koje nudi civilizacija. Tako sam majstore uspjela naći tek nakon godinu i pol, što znači da sam na početku na svom imanju živjela ne samo bez vode, već i kupaonice .
Prvih šest mjeseci bilo je jako romantično ići na izvor po vodu, kupati se u kaci za grožđe i prati robu na ruke, ali nakon godinu i pol bila sam toliko očajna da sam doslovno zaplakala kad sam prvi put stala ispod tuša.
Ali tu priči nije kraj!
Kad su tank i pročišćivači, odnosno filteri za vodu konačno stavljeni u uporabu, ispostavilo se da su majstori izgubili ugljeni filter, što je uz mehanički filter koji čisti nečistoće iz vode i UV lampu koja ubija sve do zadnje bakterije, jako bitan dio glavnog filtera jer uklanja neugodne mirise.
Zbog toga je kišnica u mom tanku imala blagi miris, ali stvar su spasili dobri ljudi iz tvrtke Maldea, od kojih sam naručila filtere. Potegnuli su ravno iz Slavonije do mene samo kako bi mi ugradili taj ugljeni filter.”
Ipak, dobri ljudi ne utječu na sve, pogotovo ne na prirodu pa i dalje imam raznorazne zavrzlame s vodom. Primjerice, suša. Tank i pročišćivači koje imam mogu raditi besprijekorno, ali ako kiša nije pala dva mjeseca, tank će biti, što često i jest – prazan. Naravno, mogu zvati vatrogasce da mi ga napune vodom iz vodovoda, ali to košta i još jedan je dokaz da besplatna voda ne postoji.
Ili na primjer kad mi nestane struje – automatski nemam ni vodu jer je hidropak koji vuče vodu iz tanka spojen na struju. Jesam li spomenula i to da hidropak guta struju kao lud? Toliko o besplatnim režijama. Iluzije o tome padaju u vodu čim vidim račun za struju.
Što reći, „koju posluku porati?”
Umjesto da se odlučim za priključak na vodu iz vodovoda, koji bi koštao 1.000 eura i opskrbio sve tri kućice neograničenom količinom vodom, ja se odlučim na tank za kišnicu, koji trenutačno vodom opskrbljuje samo jednu kuću i to vječito uz spomenute izazove.
Očito mi je trebala ta lekcija. Moj dobri susjed, simpatični djedica, od samog početka me uvjeravao da moram tražiti vodu preko vodovoda. Nisam htjela slušati. Dapače, održala sam mu bukvicu o tome da neću biti ničija budala i plaćati režije, i to pogotovo ne za vodu iz vodovoda koja je puna teških metala, mikroplastike, hormona, kamenca i koječega. Sada dobro vidim da je i ta voda iz vodovoda bolja opcija od tanka za kišnicu.
Nema veze, stavit ću Maldeine filtere na tu vodu iz vodovoda i još ću si naručiti omekšivač da nemam problema s kamencem, a tank za kišnicu ću koristiti za polijevanje vrta, što je ionako bolje za vrt.
Lekciju od preko 10.000 eura dobro ću zapamtiti, susjedu se imam dobro ispričati za svoje bahato ponašanje, a Draženu i Maju iz Maldee bih mogla dići spomenik jer da nije njih, ne bih ni vodu iz tanka mogla koristiti, a kamoli ju piti.
