Kako je sinergija 370 korisnika, arhitekata i lokalne zajednice kreirala model za cjelovitu reformu školstva?
- Foto: Ivan Chytil
Kada se teorija s papira - poput stečenih lekcija i spoznaja iz bečkih dana i studija o organizaciji prostora - primjeni na domaću sredinu, sudar s realnošću je neizbježan.
Kod nas se planiranje odgojno-obrazovnih ustanova rijetko temelji na pedagoškim ciljevima; ono prečesto počiva na zastarjeloj pedagogiji, suhoparnim normativima, krutim proračunima i administrativnim rokovima.
Nulta faza (kroz participativno planiranje), taj rani, koordinirani i prijeko potrebni razgovor između pedagogije, arhitekture i politike, kod nas ne postoji kao formalizirani korak, već kao rijedak luksuz koji si netko priušti tek ako ima viška volje i vremena.
Nulta faza kao pilot projekt u Glazbenoj školi u Varaždinu
U Glazbenoj školi u Varaždinu ta je situacija bila jasna. S jedne strane postojala je ambicija uvođenja suvremenog modela za općeobrazovni smjer glazbene srednje škole - prostora učenja kao otvorenog polja i fluidnog klastera, a s druge strane rigidni, uski i strogo segmentirani zidovi zaštićene barokne palače Erdődy-Patačić u samom srcu grada.
Pokušati ih spojiti značilo je ponuditi Nultu fazu kao pilot-projekt. Za početak, valjalo je prevesti knjigu Schulen planen und bauen 2.0 zaklade Montag kao temeljni priručnik suvremene metodologije, napisati projekt te oko ideje pokušati okupiti ključne aktere.
Ravnatelj Glazbene škole pokazao je izuzetnu susretljivost, dok se Konzervatorski odjel u Varaždinu zadržao na formalnoj ljubaznosti bez stvarnog interesa. Ipak, uz ravnatelja koji je stao iza ideje uz napomenu da je sljedeći korak na Varaždinskoj županiji kao osnivaču Glazbene škole, prijedlog je naišao na plodno tlo.
Tadašnje vodstvo Županije prepoznalo je inicijativu te je pokrenut projekt Nulte faze (participativnog planiranja) radi izrade dokumenta Natječajni program za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja dogradnje i rekonstrukcije Glazbene škole u Varaždinu, a vođenje cijelog procesa preuzeo je Arhitektonski fakultet u Zagrebu kao najviša stručna institucija u zemlji. Mislio sam tada, a mislim i danas, da je to bio pun pogodak.
Snaga bottom-up procesa: istinska sinergija zajednice i institucija
Ovaj iskorak s razine volonterskog entuzijazma u službene strukture dobro ilustrira pravu snagu bottom-up procesa.
U teoriji prostornog planiranja i sociologije, sudjelovanje javnosti kreće se u širokom spektru: od pukog pasivnog obavještavanja i nesudjelovanja, preko kozmetičkih faza savjetovanja, sve do stvarne participacije u kojoj zajednica i stvarni korisnici izravno utječu na odluke.
Upravo u tom prostoru participativne demokracije leži vizija razvijenijeg društva, onog u kojem aktivni građani udruženi sa strukom preuzimaju inicijativu jer institucionalni sustavi, pa čak i škole i fakulteti, često previše kasne za brzim promjenama i stvarnim potrebama suvremenog svijeta.
Nasuprot tome, tradicionalni top-down modeli, u kojima moć odozgo dirigira našim prostorima i životima, redovito dovode do skupih i promašenih investicija. Umjesto da odgovore na stvarne potrebe ljudi koji će taj prostor svakodnevno živjeti, takvi su projekti prečesto motivirani tek skupljanjem političkih bodova.
Varaždinski primjer pokazao je nešto posve drugo: kada pojedinci pokrenu kotačić promjene, a politika ga otvoreno prihvati i nastavi gurati, bottom-up i top-down procesi mogu se susresti na pola puta. Razvoj tada više nije hladan administrativni namet, već istinska sinergija zajednice i institucija.
Učenici jasno poručili: nova škola treba biti naš drugi dom
Glazbena škola u Varaždinu, ustanova koja s ponosom djeluje gotovo dva stoljeća, duboko je srasla s urbanim tkivom grada. Smještena u pitoresknoj baroknoj palači Erdődy-Patačić na Kapucinskom trgu, ona danas predstavlja istinsko kulturno i umjetničko žarište.
No, unatoč povijesnom šarmu barokne palače, svakodnevna praksa otkrila je ono što administracija često zanemaruje: potrebe moderne nastave, individualnih proba, vježbaona i suvremenih programa odavno su prerasle okvire starih tlocrta.
Umjesto da se rješenje nametne dekretom "od gore", u razdoblju 2020. - 2022. proveden je proces otvorenog participativnog planiranja Škola gradi školu u kojem je kroz upitnike, ankete, radionice i interaktivne aktivnosti sudjelovalo više od 370 sudionika: učenika, nastavnika, roditelja, članova lokalne zajednice i stručnjaka.
U postojećoj školi korisnici su najveći poznavatelji svojih prostornih potreba, svakodnevnih frustracija i skrivenih želja. Ako ih se ne pita, sva ta vrijedna iskustva stvarana desetljećima nikada neće biti pretočena u novu zgradu. Jer, kada se natječajni zadatak piše iza zatvorenih vrata, arhitekt koji dolazi iz drugog grada ili države - koliko god bio nagrađivan i iskusan - prisiljen je nagađati ono što korisnici već znaju. Bez ovog procesa on ne može znati tko su ti učenici, kako izgleda jedan njihov prosječan dan, koje su njihove specifične navike, tihe potrebe ili željene atmosfere.
Učenici su kroz radionice i ankete otvoreno progovorili o onome o čemu se inače šuti: o lošoj kvaliteti vježbaona, nedostatku prostora za opuštanje, druženje i obrok između sati. No, najveći naglasak i najsnažnija poruka svih rezultata bila je u tome što oni novu školu ne zamišljaju samo kao obrazovnu ustanovu, već prije svega kao – drugi dom, što je postao i temeljni koncept natječajnog zadatka. Njihov angažman nije bio simboličan; shvatili su ga ozbiljno, svjesni da se prostori u kojima uče i stvaraju oblikuju upravo sada.
Zgrada – medij za promjenu, arhitekt – agent za promjenu
Jer arhitektura u svojoj suštini nije objekt. Ona je proces u kojem se provodi niz aktivnosti i donose odluke - o programu, o korisnicima, o budućnosti, a zgrada je tek jedan od fizički vidljivih rezultata.
Upravo zato zgrada ne smije biti sam cilj, već medij za promjenu.
U tom kontekstu, kako u svojoj knjizi Partizipation macht Architektur ističe Susanne Hofmann, uloga arhitekta se mijenja:
on nije samo puki moderator tuđih želja ili organizator gradnje, već prevoditelj koji specifične zahtjeve zajednice pretvara u prostorni jezik arhitekture. Participacija ni u kojem slučaju ne znači odustajanje od profesionalnog dizajna, naprotiv, arhitekt tu djeluje kao katalizator – kao istinski „agent za promjenu“.
Prema Hofmann, uključivanje korisnika u proces projektiranja zgradi donosi i novu dimenziju otpornosti i dugoročne održivosti.
Kada korisnici sami sudjeluju u stvaranju svoje škole, oni preuzimaju vlasništvo nad tim prostorom i istinski brinu o njemu. Ta neraskidiva veza nadilazi generacije - čak i kada odu oni koji su je stvarali, praksa jasno pokazuje da predana priča o načinu na koji je škola građena ostaje utkana u njezine zidove, osiguravajući da i budući naraštaji o njoj brinu s istom pažnjom.
Arhitektura kao dijalog, a ne birokratski hir
Uz stručnu podršku i vodstvo Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu te suradnju s nagrađivanim kolegama iz Hrvatske i Austrije, energija varaždinske zajednice preusmjerena je i pretvorena u strukturirani natječajni program. Time je potvrđeno da kvalitetna arhitektura ne nastaje u izolaciji uredskih stolova, već kroz pažljivo slušanje onih koji će u tom prostoru živjeti.
Kada se prostorni planovi oslone na stvarni život i pedagoške potrebe, škola prestaje biti tek zgrada u koju se mora ići. Ona postaje prostor koji privlači, prostor u kojem arhitektura preuzima ulogu "prostora kao trećeg učitelja", potičući kreativnost, zajedništvo i ponos cijele sredine.
Kako to slikovito prikazuje i kratki amaterski dokumentarni film „Škola gradi školu“, snimljen kao svjedočanstvo ovog procesa, ključna vrijednost leži upravo u koracima koji prethode samom građenju.
Kako je tekao proces participativnog planiranja nove Glazbene škole u Varaždinu, pogledajte u kratkom amaterskom dokumentarnom filmu Ivana Chytila "Škola gradi školu"
Za demokratsko učenje potrebna je demokratska škola
Varaždinski model tako ostaje otvoren poziv i putokaz kako se kroz dijalog, stručnost i uključivanje javnosti mogu graditi prostori koji nadilaze propise i doprinose promjenama u društvu. U trenucima kada se politika prečesto oslanja na najjeftinije ponude i puku kvantitetu, pokazuje da promjena paradigme može doći odozdo.
Jer, za demokratsko učenje potrebna je demokratska škola. Kako to naglašava i stručni temelj iz knjige Schulen planen und bauen 2.0 zaklade Montag:
„Demokracija se u velikoj mjeri temelji na podjeli vlasti, političkoj jednakosti i punom poštivanju dostojanstva svih ljudi. Demokratsko djelovanje pojedinaca u malom mjerilu nužno je da bi živjeli zajedno, uspješno komunicirali i rješavali sukobe. Pritom je važno imati svoj glas, a glas drugog slušati i respektirati. Tako djeca i mladi ne razvijaju samo osjećaj za sebe, već i za druge. Oni također uče gledati druge kroz svoje interese i perspektive te sukobe gledaju kao potencijal za bolja rješenja.
Izgradnja škole već je prvi kamen temeljac demokratske škole. Prvo i osnovno, sama škola mora biti uključena u procese planiranja arhitekture škole. Komunikacija je u središtu trenutačne obrazovne rasprave o stalnim promjenama oblika učenja. Stvaranje uvjeta za nastajanje prostora za komunikaciju je središnje načelo za izgradnju škole. Demokracija 'u malom mjerilu' treba različite prostore za okupljanje, dostupne u svakodnevnom školskom životu.“
Nastavak priče slijedi. Uskoro Škola gradi školu (II. dio): "Dijalog s palačom Erdödy-Patačić" Kako pomiriti strogu zaštitu spomenika kulture s potrebama i željama 370 korisnika?
Tekst objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
(Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora)
