Stan na Vrbiku traži svoju srodnu dušu. Jesi li to možda ti?
- Foto: Prostor & Co.
Znala sam da je nešto ovdje drugačije onog momenta kad sam ušla u haustor. Nije mi vrag dao mira, pa evo priča o tome kako je izgledao modernizam prije nego je postao Pinterest estetika.
Najveći flex?
Zgrade u ulici Veselka Tenžere projektirao je arhitekt Božidar Rašica u vrijeme kad se Zagreb širio niz tadašnji Moskovski bulevar, to bi bila današnju Vukovarska ulica.
Samo dva stana o haustoru. Ne “dva po katu pa još deset po hodniku”. Dva ukupno po vertikali i nešto skroz posebno na vrhu. Susjedstvo nije apstraktna riječ nego realnost.
Znaš tko živi iznad, znaš tko živi ispod, i tko ti krade paket. Mala, gotovo zaboravljena mjera koja stvara osjećaj normalnosti i koju danas poznajemo kao boutique stanogradnja.
Šesti kat: perspektiva koja nije spektakl nego mir
Stan od 70-ak kvadrata na šestom katu funkcionira upravo u tom ključu. Nema spektakla, ali ima prostora koji je logično posložen i koji diše.
Šesti kat je taman dovoljno visok da dobiješ svjetlo, pogled i mir, a opet nisi izdvojen od ulice.
Kad je zgrada dovršena sredinom pedesetih, u blizini još nije bilo visokih poslovnih nebodera pa je gornja etaža značila prije svega tišinu i zrak, ne status. Zanimljivo je koliko ta logika i dalje radi: stan nije velik po današnjim mjerilima luksuza, ali je dovoljno velik za stvaran život, s proporcijama koje ne traže prilagodbu nego je već nude.
Od Kožarića do današnjih kulturnjaka: kreativnost ugrađena u svakodnevicu zgrade
U originalnoj ideji zgrade, vrh nije bio rezerviran za penthouse nego za zajedničke servisne prostore i atelijere. Jedan od tih atelijera koristio je Ivan Kožarić, autor skulpture koju zasigurno svi znate - Prizemljeno Sunce. Tko zna, možda mu je upravo taj atelijer bio inspiracija za skupturu. Točno ga mogu zamisliti kako škilji u dubinu nepreglednog zapadnog horizonta, jer - prisjetimo se - grbava Zagrepčanka će niknuti tek 20-ak godina kasnije.
Ta činjenica nije samo simpatična fusnota nego govori o ambiciji projekta: zgrada je zamišljena kao mjesto gdje se živi i radi, gdje kreativni rad nije izdvojen nego ugrađen u svakodnevicu.
Ispada da se taj obrazac zadržao. Sedamdeset godina kasnije, u ovim zgradama i dalje završava velik broj ljudi iz kreativnih i kulturnih struka. Tu su umjetnici, dizajneri, arhitekti, freelanceri i ljudi iz kulture i medija. Ne zato što postoji fancy etiketa “umjetnička zgrada”, nego zato što ovakve proporcije i mir prostora jednostavno pogoduju ljudima koji trebaju inspiraciju i kontinuitet.
Fasada i detalji: diskretna sofisticiranost
Na prvi pogled fasada je stroga, ali kad joj se približiš vidi se koliko je pažljivo oblikovana. Blago valovita pročelja razbijaju monotoniju stambenog niza, tekstura betona i ritam prozora prate unutarnju logiku stanova, a cijela zgrada djeluje disciplinirano, ali ne i hladno.
Zanimljiva činjenica je kako je djelomično napravljena u naravnom betonu i fresco tehnici, dovoljno neobično da ti zapne za oko. Zatvorene loggie su donekle pokvarile dojam, ali najgornje etaže su počašćene vertikalnim betonskim roletama koje skrivaju ono što se nalazi iza, a opet daju pregršt svjetla.
70 godina kasnije: kontinuitet života
Možda je upravo zato i ovaj koncept izdržao test vremena.
Stan od 70-ak kvadrata na šestom katu danas funkcionira jednako smisleno kao i pedesetih: kao prostor koji ne pretendira na titulu penthousea, ali nudi rijetku kombinaciju svjetla, mjere i susjedstva koje još uvijek ima lice.
Provele smo poveći broj ljudi kroz ovaj stan - jako je atraktivan i privlačan, ali čini mi se kako je jedna stvar posrijedi.
Ovaj stan bira svoje stanare, ne obrnuto. I upravo traži svoju novu srodnu dušu, da nisi to možda ti?
<<<<Ovdje pročitajte više o ovom posebnom stanu od 70 kvadrata na Vrbiku
