Maksimir je naš – a gdje smo tu mi?
- Foto: VG13 Architects Studio Associato
Natječaj za novi stadion u Maksimiru ponovno je otvorio pitanje koje je puno šire od arhitekture samog stadiona: Tko odlučuje o prostoru koji pripada svima nama?
Stručnjaci upozoravaju da se kvaliteta javnih projekata ne mora birati između struke i građana. Naprotiv – dobro participativno planiranje može ih povezati i prije no što se arhitekti uopće krenu natjecati. Jesmo li građanima uopće dali priliku da sudjeluju u odlučivanju o jednom od najvažnijih zagrebačkih javnih projekata?
Rezultati međunarodnog javnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja za idejno rješenje SRC Svetice - stadion Maksimir privukli su veliku pažnju javnosti i struke. Među 88 radova pristiglih iz više od 20 zemalja, ocjenjivački sud jednoglasno je izabrao kao pobjednički rad idejno rješenje arhitektonskog studija VG13 Architects Studio Associato iz Italije, kojeg potpisuju arhitekti Tommas Fantini i Albert Rossi.
Od tada se ne prestaju nizati reakcije na račun pobjedničkog rješenja. U užarenu raspravu po medijima i društvenim mrežama uključili su se svi – javnost, posebno navijači, sportske zajednice, arhitektonski krugovi, sami sudionici natječaja, politika...
No dio arhitektonske i stručne javnosti nakon objave rezultata nije se želio baviti samo pitanjem je li odabrano rješenje dobro ili loše. Otvorilo se važnije pitanje: Jesmo li građanima uopće dali priliku da sudjeluju u odlučivanju o prostoru koji će biti jedan od najvažnijih zagrebačkih javnih projekata?
Arhitekt Veljko Armano Linta: „Naš je. Tiče nas se.“
Arhitekt i istraživač Veljko Armano Linta u osvrtu na svom LinkedIn profilu namjerno se ograđuje od ocjenjivanja prvonagrađenog rada.
„Ne ulazim u analizu kvalitete prvonagrađenog rada, niti u svoje mišljenje o njemu“, napisao je.
Umjesto toga, pitanje postavlja iz perspektive građanina i arhitekta. Maksimirski stadion, podsjeća, neće biti važan samo navijačima Dinama ili stanovnicima okolnih kvartova.
„Maksimirski stadion će se jako vidjeti i ima veliku simboličku važnost. Ne samo za Dinamovce, ne samo za stanare okolnog područja, nego za sve građane Zagreba.“
Njegov zaključak je jednostavan:
„Jednostavno rečeno, naš je. Tiče nas se. Zato je bitno sviđa li nam se i bitno je da nas se to pita.“
Istodobno, Linta upozorava da građani ne mogu sami procijeniti sve aspekte tako složenog projekta. Stadion nije samo pitanje izgleda, već i urbanizma, krajobraza, ekologije, prometa, klimatske otpornosti, funkcionalnosti i niza drugih stručnih pitanja. Zato, smatra, nije riječ o izboru između građana i stručnjaka. Potrebni su i jedni i drugi.
„Zato je važno da se pita stručnjake, i to različitih struka“, piše Linta u svojoj objavi, postavljajući pritom i konkretno pitanje: „Je li bilo u ovom žiriju krajobraznih arhitekata i ekologa?“
Struka ili građani? Ne mora biti ili-ili
Linta u svojoj objavi na LinkedInu predlaže model u kojem se stručnost i građansko sudjelovanje nadopunjuju. Stručni žiri mogao bi, primjerice, odabrati nekoliko najboljih radova – dva, tri ili pet – te ih javnosti predstaviti na način koji građanima omogućuje da razumiju razlike među njima: što pojedino rješenje donosi, što bi se njime dobilo, a što izgubilo. Nakon toga bi građani mogli birati između stručnom selekcijom izdvojenih prijedloga.
„Jedno ne isključuje drugo. Štoviše, nadopunjuje se“, poručuje Linta.
U takvom modelu stručni kriteriji ne nestaju, oni dobivaju novu dimenziju: projekt mora biti kvalitetan, ali treba biti i projekt s kojim se građani mogu identificirati.
„Ako želimo stadion X, to je dio njegove kvalitete. Ako ne želimo stadion Y, to je dio njegove nekvalitete“, piše Linta u svojoj objavi.
Kako bi sve ovo izgledalo da se o stadionu Maksimir odlučivalo participativnim procesom?
I upravo tu dolazimo do pojma koji se sve češće spominje kada se govori o javnim projektima – participativnog planiranja, odnosno pristupa „odozdo prema gore“.
A što da se o budućem stadionu Maksimir odlučivalo participativnim procesom koji je prošla Glazbena škola u Varaždinu o kojoj je nedavno pisao autor Ivan Chytil.
Kada se javni prostori grade bez dovoljno informacija o stvarnim potrebama njihovih budućih korisnika, postoji opasnost da nam se dogode skupe i promašene investicije koje ne odgovaraju dovoljno dobro svakodnevnom životu ljudi u tom prostoru.
Upravo zato pristup „odozdo prema gore“ kreće iz suprotnog smjera – od korisnika, njihovog iskustva, potreba i znanja o prostoru prema stručnom projektiranju.
Jer korisnici postojeće građevine ili prostora često su njegovi najbolji „nevidljivi stručnjaci“. Oni znaju gdje nastaje gužva, gdje nedostaje prostora, što ne funkcionira u njemu, kako se prostor koristi u različito doba dana i godine... Znaju i ono što se iz nacrta, statistike ili kratkog obilaska lokacije ne može uvijek vidjeti. Ako ih se ne pita, to znanje ostaje izvan projektnog zadatka.
Možda je upravo tu korisno preciznije razlikovati pojmove top-down i bottom-up. Oni se prvenstveno odnose na izvor inicijative i način donošenja odluka, a ne jednostavno na pitanje jesu li građani u nekom trenutku bili uključeni.
Kod pristupa top-down, proces pokreću institucije, javna vlast, investitor ili struka, a ključne odluke kreću od strukture koja ima formalnu odgovornost i ovlasti prema korisnicima. To samo po sebi ne znači da građani moraju biti isključeni. Top-down proces može biti i participativan ako se u njega pravodobno i stvarno uključe budući korisnici i lokalna zajednica.
Kod pristupa bottom-up, inicijativa polazi od samih građana, lokalne zajednice ili krajnjih korisnika, a njihove se potrebe, ideje i iskustva potom prenose prema stručnim i institucionalnim strukturama koje ih dalje oblikuju i provode.
U tom smislu, projekt poput stadiona Maksimir logično je top-down projekt: riječ je o velikom javnom projektu koji pokreću Grad i druge institucionalne strukture, a koji zahtijeva stručne procedure, natječaj i odgovorno donošenje odluka. Ali top-down ne mora značiti i „projekt za građane bez građana“. Upravo suprotno – takav se proces može i treba otvoriti prema participaciji.
Ključno je zato pitanje: jesu li se u ovom slučaju top-down proces i potrebe korisnika doista susreli dovoljno rano – prije nego što su ključne odluke već bile ugrađene u projektni zadatak?
Možda je zato korisnije govoriti o prijelazu od „za građane“ prema „s građanima“. Ne nužno od top-down prema bottom-up, nego prema modelu u kojem se institucionalno pokrenut projekt otvara prema stvarnoj participaciji korisnika.
Upravo je zato pitanje „nulte faze“ toliko važno. Ako je stadion već od početka bio top-down projekt, jesmo li prije raspisivanja natječaja napravili dovoljno prostora da se čuje bottom-up perspektiva – iskustvo stanovnika, navijača, korisnika Maksimira, osoba s invaliditetom, djece i mladih, ljudi koji rade u okolici te drugih skupina koje će taj prostor svakodnevno koristiti?
Jer participacija nije isto što i informiranje javnosti nakon što su ključne odluke već donesene. Ako se korisnike pita tek kada je projektni zadatak već definiran, njihov je utjecaj bitno drugačiji nego kada njihove potrebe mogu utjecati na samo definiranje zadatka.
A upravo je projektni zadatak ono što arhitektu govori što zapravo treba projektirati.
Nulta faza: pitati ljude prije nego što se nacrta projekt
Arhitektica i konzervatorica-restauratorica Marijana Petrešević u komentaru na Lintin tekst na LinkedInu upravo tu vidi jedan od ključnih problema.
„Priprema dokumentacije za natječaj, definiranje projektnog zadatka i odabir radova/komisija. Što je u slučaju stadiona u Zagrebu dovelo do ovakve reakcije javnosti i struke na odabrano rješenje? Nisu uzroci odabrani rad(ovi), već nedostatno planiranje natječaja i sama provedba", napisala je Petrešević u svom komentaru.
Petrešević je izdvojila dvije ključne stvari koje su nedostajale:
1. „Nulta faza“ – participativno planiranje, odnosno uključivanje krajnjih korisnika u procese planiranja, definiranja i oblikovanja javnog prostora. Cilj nije da građani crtaju stadion. Cilj je da prije raspisivanja natječaja kažu što im je važno. Takav proces može pomoći u stvaranju jasnijih smjernica za autore natječajnih radova – što budući korisnici očekuju, kako doživljavaju prostor i koje potrebe smatraju ključnima.
2. Dvostupanjski natječaj – Prema njezinu prijedlogu, u prvom bi se krugu izdvojilo desetak najboljih radova, nakon čega bi autori dobili stručne upute za dopune i pojašnjenja. U prvom krugu krajnji korisnici mogli bi sudjelovati kao promatrački dio komisije i dati svoje mišljenje o radovima.
Kod ovako značajnih i velikih projekata javne namjene (ali i kod manjih), za najbolje rješenje nužno je aktivno uključivanje krajnjeg korisnika, ističe Petrešević te zaključuje.
Maksimir je otvorio prostor za komunikaciju i dijaloge! Jer komentari javnosti i struke, kako god možda "tvrdo" zvučali, prevrijedni su i uče nas da slušamo jedni druge! Demokratska arhitektura gradi demokratsko društvo.
3LHD: Stadion kao pokretač šire transformacije Maksimira i Borongaja
Nakon što su u javnost izašli rezultati natječaja, partner u uredu 3LHD, arhitekt Marko Dabrović, objavio je na društvenim mrežama da njihov prijedlog nije nagrađen, ali je pritom objasnio osnovnu ideju 3LHD-ove vizije novog stadiona.
„Naša ključna ideja bila je jednostavna: glasno iznutra, tiho izvana.“
Za 3LHD, stadion nije trebao biti samo objekt koji se aktivira nekoliko sati tijekom utakmice. Kako piše Dabrović, stadion je velika urbana infrastruktura koja je potpuno aktivna možda dva sata tjedno, dok preostalih 166 sati postaje dio svakodnevnog života grada. Zato su u njihovu prijedlogu javni prostor, zajednički sadržaji i korištenje tijekom cijele godine bili među središnjim elementima.
„Za nas je stadion također bio prilika da ponovno povežemo dva dijela grada i iskoristimo jednu veliku javnu investiciju kao pokretač šire transformacije Maksimira i Borongaja“, napisao je Dabrović.
Na tu je ideju reagirao Robert Čanak, osnivač Nodea i upravljački partner u Modulexu Croatia, koji je istaknuo upravo odnos stadiona prema gradu.
„Ovo je zaista promišljen prijedlog stadiona“, napisao je.
Posebno mu se svidjelo što prijedlog 3LHD-a ne tretira stadion kao izolirani, dominantni objekt, već kao dio parka i svakodnevnog gradskog prostora. Pohvalio je plitki krovni prsten i vertikalne lamele koji, prema njegovu čitanju projekta, čine masu stadiona propusnijom i manje nametljivom. Čanak je posebno istaknuo i mogućnost da se Maksimir „prelije“ preko ceste, odnosno da se zeleni prostor poveže s okolnim stambenim područjem.
„Sadašnje parkiralište pravi je toplinski otok. Sama zelena krošnja vrijedna je klimatska intervencija za cijelo područje.“
Zaključio je ono što je možda i najvažnije za ovu raspravu:
„Rijetko je vidjeti infrastrukturu namijenjenu velikom broju ljudi koja istodobno ima i ljudsko mjerilo.“
Međunarodni natječaj privukao svjetski poznata arhitektonska imena
Među ostalim arhitektonskim uredima koji su s javnošću putem društvenih mreža predstavili svoja idejna rješenja stadiona Maksimir i SRC Svetice su i Urbane ideje iz Samobora. Na natječaju su sudjelovali zajedno sa svjetski poznatim japanskim studijom za arhitekturu Kengo Kuma & Associates, kojima su se zahvalili na odličnoj i poučnoj suradnji.
„Ostalim sudionicima čestitamo, znamo da nije bilo lako ispuniti sve propozicije ovog zahtjevnog natječaja u zadanom roku. Također se nadamo da će biti još prilike kako bi Zagreb u budućnosti možda jednom i postao prepoznatljiv na arhitektonskoj karti svijeta“, navodi se u obavijesti ureda Urbane ideje.
Još je jedno svjetski poznato ime bilo u igri - Zaha Hadid Architects. Kako su opisali na svom Instagram profilu, njihov prijedlog vraća zagrebački povijesni park Maksimir njegovim izvornim korijenima, u vrijeme kada je gledalište njegovog nogometnog stadiona bilo travnati brežuljak okružen šumom.
Od „za građane“ prema „s građanima“
Jesmo li prije natječaja dovoljno dobro definirali što građani Zagreba žele i trebaju od novog stadiona i prostora oko njega?
Kako kaže Linta: „Na struci je da se pobrine za to da znamo da nećemo pogriješiti ni s X ni s Y“.
Ivan Chytil kaže u svojoj kolumni: Zgrada – medij za promjenu, arhitekt – agent za promjenu
Jer arhitektura u svojoj suštini nije objekt. Ona je proces u kojem se provodi niz aktivnosti i donose odluke - o programu, o korisnicima, o budućnosti, a zgrada je tek jedan od fizički vidljivih rezultata.
U tom kontekstu, kako u svojoj knjizi Partizipation macht Architektur ističe Susanne Hofmann, uloga arhitekta se mijenja:
on nije samo puki moderator tuđih želja ili organizator gradnje, već prevoditelj koji specifične zahtjeve zajednice pretvara u prostorni jezik arhitekture. Participacija ni u kojem slučaju ne znači odustajanje od profesionalnog dizajna, naprotiv, arhitekt tu djeluje kao katalizator – kao istinski „agent za promjenu“.
A upravo je to možda najvažnije pitanje koje nam je otvorio Maksimir: ne jesmo li građanima dali da nacrtaju stadion, nego jesmo li ih pitali što stadion i prostor oko njega trebaju biti – dovoljno rano da njihov odgovor može utjecati na ono što će arhitekti tek početi projektirati.
Ako je stadion, kako kaže Linta, „naš“, onda se pitanje ne svodi samo na to kakav ćemo stadion dobiti, nego i jesmo li kao društvo dovoljno dobro definirali što od njega želimo prije nego što smo zatražili od arhitekata da nam ga osmisle.
Zahvaljujem suradniku Ivanu Chytilu na podršci u pisanju članka i objašnjenjima stručne terminologije za potrebe stvaranja članka.
