Održiva adaptacija stana u Zagrebu: kako obnoviti prostor uz minimalan ekološki otisak?
- Foto: Privatna arhiva
Ovo je priča o upravo dovršenoj adaptaciji jednog zagrebačkog stana i ujedno reklama za njega jer je - barem u trenutku kad ovo pišemo - stan slobodan za dugoročni najam. Priča je to u prvom licu, i doslovno i preneseno. Radi se o našem stanu, a mi smo Ana i Veljko, dizajnerica i arhitekt, edukatori za održivost.
Održiva adaptacija
Kad je došlo vrijeme da stan obnovimo i uredimo za dugoročni najam, odlučili smo to učiniti održivo jer vjerujemo da je održivost bitna i želimo to pokazati primjerom, a ne samo riječima jer inače nismo edukatori, nego solitelji pameti. Ali što znači "održivo"?
Znači da smo nastojali smanjiti ekološki otisak same adaptacije, da smo adaptacijom nastojali stvoriti uvjete da korištenje stana ima manji ekološki otisak, i da smo adaptacijom nastojali stvoriti stambeni prostor koji psihički i fizički dobro utječe na stanare.
Da pojasnimo: što je ekološki otisak? Jednostavno rečeno, to je količina resursa koje uzimamo iz prirode i količina zagađenja koju proizvodimo. Pritom zagađenje ne uključuje samo otpad, već i ugljični dioksid, odnosno daljnje pogoršavanje klimatske krize.
Dakle, najodrživije bi bilo da ništa ne radimo pa nema ekološkog otiska? Naravno da ne. Onda bi trebalo graditi novi stan, a ekološki otisak je gotovo uvijek manji ako se obnovi postojeće, nego ako se gradi novo. Ovo je stan u zgradi iz 1989. godine, koji nikada nije bio renoviran, pločice su već otpadale sa zidova, unutrašnja vrata se nisu mogla zatvoriti, namještaj je bio u kojekakvom stanju, i tako dalje… Trebalo je napraviti dosta toga da stan bude ugodan i funkcionalan.
Ključno pitanje: što mi treba?
Ali kako onda smanjiti ekološki otisak? Ključno je bilo napraviti detaljnu „trijažu“. Što doista treba maknuti i raditi novo? Trijaža nije jednostavan posao. Najlakše je – za izvođače i projektante – sve „razrokati“ i zamijeniti novim. Ponekad to ni nije toliko skuplje, jer nije toliko „pipkavo“ – znamo da kad u građevini takneš jednu stvar, ona često povlači još dvije.
Ali živimo na planetu s ograničenim resursima. Dio smo prirode koja se obnavlja ograničenom brzinom. Osjećali smo dužnost svaku stavku preispitati pitanjem „je li doista potrebno?“.
Naslijeđeni namještaj nastojali smo nemilosrdno, ali i kreativno pregledati. Je li dovoljno funkcionalan za današnje potrebe? Je li u dovoljno dobrom stanju mehanički i estetski? Možemo li ga sami popraviti i/ili obnoviti? (Nismo računali na to da ćemo pronaći nekoga tko bi ga obnavljao za nas.) I tako su ostale četiri drvene stolice i jedna komoda, stare pola stoljeća, koje smo obnovili. Ostalo smo uglavnom poklonili preko grupe „Sharing is Caring“, a manji dio je nažalost otišao na reciklažno dvorište.
Neki od komada koje smo poklonili mogli smo sami obnoviti, ali su odskakali stilom i tako smo po prvi put naletjeli na izazov s kojim smo se susretali još tijekom adaptacije: s kulturom. Živimo u kulturi u kojoj se stilska ujednačenost smatra poželjnom. Nas dvoje pak vjerujemo da razne kombinacije mogu biti zgodne, a da je težnja ujednačenosti stvar navike. Ali budući da stan želimo iznajmiti, htjeli smo da se svidi i ljudima s tom navikom. I tu smo napravili kompromis – svi komadi koje smo mogli obnoviti, ali nam se nisu uklapali u stil, našli su svoj dom kod ljudi kojima se lakše uklapaju u interijer. Zato je dobro razmjenjivati.
Bez opsjednutosti novim
Zadržali smo i obnovili još toga: originalni hrastov parket, utičnice i prekidače, prekrasna dvokrilna ostakljena vrata između ulaza i dnevnog boravka, drvenu vanjsku stolariju, harmo-klizne grilje na lođi, terrazzo pod na lođi, gusane radijatore i vidljivi razvod cijevi grijanja.
Iskusno oko će na svemu što je obnovljeno vidjeti da je obnovljeno i na svemu što pripada nekom prošlom razdoblju (kao što su gusani radijatori) vidjeti da nije suvremenog stila.
Tako smo se opet susreli s pitanjem kulture: živimo u kulturi koja ne voli staro, ne voli korišteno. Nas dvoje pak mislimo da je ta sklonost novom stvar stoljetnog ismijavanja, posramljivanja i odbacivanja onih koji si ne mogu priuštiti novo.
To je grozno, a još uvijek to činimo sebi i drugima, utuvljujemo djeci u glavu da je nepristojno ići u školu u majici sa zakrpom, bacamo i kupujemo, zadužujemo se i zagađujemo.
Mi smo ipak odlučili ići protiv struje i vjerovati da će dovoljno ljudi prepoznati da smo zadržali kvalitetne stvari.
Ali napravili smo i kompromis: sve smo obojali ili lakirali, čak i kad to nije bilo potrebno radi zaštite, već samo da bi se „osvježio“ izgled. Zato što znamo da su strašno rijetki oni koji bi cijenili oguljen lak na radijatorima, koji bi bili svjesni toga da je ispravnije uživati u estetici prolaznosti.
Klimatska kriza
Odluka o prozorima nije bila jednostavna. S jedne strane, novi bi prozori s troslojnim ostakljenjem donijeli uštede na grijanju i ugljičnom otisku, a s druge strane energetski razred je već solidan: razred zgrade C je dovoljno dobar da nismo mogli konkurirati za sufinanciranje energetske obnove, a sam stan je još bolji jer je s pet od šest strana okružen susjedima. Zato smo odlučili ne baciti kvalitetne prozore s dvoslojnim ostakljenjem, nego ih vlastoručno obnoviti. Kad daju svoje, zamijenit ćemo ih boljima.
No ta nas tema dovodi do najveće tuge ovoga uređenja: nismo uspjeli pronaći dobar način da zamijenimo plinski bojler dizalicom topline. Projektant strojarstva nas je upozorio da bi vanjska jedinica morala ići na lođu te bi tijekom cijele sezone grijanja stvarala buku koja bi se prejako čula čak i u interijeru. Kad bismo se odlučili za električni bojler, ne bismo smanjili ugljični otisak, a električnim radijatorima bismo ga čak značajno povećali. Dakle, zadržali smo plinski bojler, trošimo fosilno gorivo i time nastavljamo pogoršavati klimatsku krizu.
Kakvu-takvu utjehu pronalazimo u tome što je bojler kondenzacijski (najučinkovitija vrsta plinskog bojlera), što smo kuhanje na plin u potpunosti zamijenili indukcijom, što se najmoprimci mogu odlučiti grijati na klimu (nije toliko ugodno, ali je ekološki povoljnije), i što ne bacamo ispravan bojler. Nadamo se da će tehnika napredovati pa ćemo se u nekom trenutku na razini zgrade moći riješiti plina, a da ne mora svatko imati vanjsku jedinicu kod sebe. Ili možda država prestane opstruirati energetske zadruge pa postavimo zajedničku solarnu elektranu na krov radi grijanja na električnu energiju iz obnovljivog izvora.
Kvalitetom do održivosti
Još jedna stvar koju nismo mijenjali je tlocrt. Stan je toliko dobro isprojektiran (arhitekt je Boris Duplančić) da bismo ga time samo pokvarili. Ne zaboravimo, to je stan iz vremena kad se podrazumijevala ventilirana smočnica blizu kuhinje!
Pokazuje se da je kvalitetno projektiranje jedan od najboljih načina da se izbjegne velik ekološki otisak jer se njime smanjuje potreba za rušenjem i građenjem.
Jedino smo perilicu rublja premjestili iz wc-a u kupaonicu s kadom te smo time dobili prostor da wc pretvorimo u kupaonicu s tušem. Tako stanari mogu birati žele li ležati u kadi ili se tuširati, što je posebno zgodno kad se čovjek ozlijedi. Uz to, manja spavaća soba (ili radna/gostinjska) je uz dnevni boravak i usmjerena na kupaonicu s tušem, dok je veća spavaća soba na suprotnom kraju stana pa kupaonica s kadom može biti ekskluzivno njezina. Obje kupaonice smo potpuno renovirali.
Razmišljali smo o tome da nabavljamo ostatke pločica koji bi se inače bacili, ali smo zaključili da bismo to realno mogli jedino kad bismo sami postavljali pločice, što ne bi dobro završilo, te bismo i time napravili nešto što nikako nije kompatibilno s prevladavajućom kulturom. Zato smo se odlučili za kombinaciju jednostavnih bijelih pločica starinskog i vječnog formata (20x20) i pločica koje imitiraju terrazzo, nadahnute divnim terrazzom zajedničkih prostora zgrade.
Zdravo je ljepše
To nas dovodi do estetike. Pristupili smo joj racionalno i misleći na zdravlje ukućana. Zidovi, stropovi, stolarija, instalacije, ormari, sanitarije i kuhinjski elementi – sve je to bijelo, kako bismo u stan doveli što više svjetlosti. Da ne bi bilo dosadno, podovi su markantniji, ali ne vrište: pločice s uzorkom terrazza i parket koji je lakiran švedskim ekološkim lakom na bazi vode, a ne uobičajenim poliuretanom. Glavni komadi namještaja su od punog drva jer je to zdrav materijal (nema puno ljepila), opušta, lijepo stari i ima karakter.
Obnovljeni stari namještaj je siv, obojan ekološkom Annie Sloan bojom (ne dobivamo proviziju, boja je stvarno izvrsna). Detalji su još i bež, smeđi i crni, pri čemu su posteljine, tepisi i ručnici od biljnih materijala kako bi dodir s kožom bio ugodan i bez statičkog elektriciteta.
Radi čega tako suzdržana paleta? Da bi najmoprimci mogli što lakše unijeti svoje omiljene boje i uzorke kroz vlastite detalje.
Šećer na kraju su biljke – što žive, što suhe. Tu su kao element biofilije, da najmoprimcima razvesele dušu i tijelo. Odabrala ih je osoba koja je zaslužna za odabir svih detalja, odnosno čarobni završni dodir estetskog uređenja stana – naša prijateljica Jasenka.
Ljudi…
Želimo od srca zahvaliti i ostalim ljudima bez kojih ovo uređenje ne bi bilo moguće: našoj prijateljici i izvrsnoj su-projektantici Natali, stručnim savjetnicima Danijelu, Mariju i Miroslavu, i svim izvođačima koji su pošteno i kvalitetno odradili svoj posao. Susjedima hvala na strpljenju, a prijateljima na podršci, nije uvijek bilo lako.
Kao što vidite, nismo potpuno uspjeli u naumu da stan bude održiv, ali nešto smo ipak postigli. Kad bismo se svi trudili u tom smjeru, možda bi i nesavršeno bilo dovoljno dobro.
Sjećamo se kako je to biti najmoprimac
Željeli smo stvoriti meko gnijezdo na Vrbiku za nekoga tko voli zdrav i praktičan prostor, kome se sviđa naš održiv pristup i kome će biti drago paziti stan i tako doprinijeti njegovoj održivosti. (Vidite, dobri odnosi su isto dio održivosti.)
Potrudili smo se potpuno opremiti stan, od kuhače do registratora s uredno posloženim uputstvima kućanskih uređaja, kako bi se najmoprimac mogao doseliti s kovčegom odjeće i normalno živjeti od prvog trenutka.
O detaljima u vezi s najmom više piše u oglasu, slobodno se javite s pitanjima.
Autori teksta: Ana i Veljko Armano Linta
